socialist chic

Zar i moja generacija nije zaslužila nostalgiju – nostalgiju za nekim svojim vremenom, a ne samo prežvakane priče o nemogućim prošlostima?

Imali smo i mi svoje bolje dane, svoje dječake sa gitarama i jeftino vino, svoje ponoćne susrete kod katedrale, svoje snove „koji se teško ostvare“. Imali smo i mi svoje klupe u parkovima, svoja bježanja sa časova, svoj bagrem u proljeće. Imali smo i mi kafu u S-u, svirke u Max-u, ljenje noći ispred FIS-a. Imali smo i mi ljubljenje po haustorima, trčanje po kiši, poglede na Sarajevo, cigare u ženskom VC-u na drugom spratu zgrade gimnazije. Imali smo i mi vruće kifle iz Imareta u 3 ujutro i jutarnju kafu na čaršiji, koncerte po podrumima, derneke po stanovima, ljetovanja.

Ko kaže da smo izgubljena generacija? Ko smije da nam sudi da smo pasivni i apatični? Oni ne znaju kako smo se borili. Da – i mi smo se borili. Mi koji se ne sjećamo Tita i koji smo tek učili ćirilicu kada je počeo rat. Borili smo se za svoj komadićak neba i plakali kada smo sa 16, sa 18, sa 23 shvatili da smo sami.

Oduševljena sam što na blogger.ba možemo stvoriti virtualnu zajednicu otpora turbo-folku u kojem se svakodnevno gušimo, što mogu da pišem o socialističkom šiku umjesto da stalno čitam o kapitalističkom kiču.

Pisat ću o hodnicima koji mirišu na vlagu i kiseli kupus u kojima smo odrasli i u kojima smo se ljubili u srednjoj školi.

Pisat ću o pogledu na Sarajevo kada se razdrndanim Golfom dvojkom popneš na Vidikovac pa ti se čini da živiš u velikom gradu. 

Pisat ću o ljetima koje smo proveli u parku kada smo bili dovoljno mladi da se uz gitaru i bocu vina možemo uvjeriti da svijet pripada samo nama.   

Pisat ću o tome zašto razmišljam na engleskom ali sanjam na bosanskom.

Satima čitam jedan blog.
I sve mi je nekako poznato...

Don’t blame it on Islam. Every religion has its extremists. In times of chaos and disorder, those extremists flourish. Iraq is full of moderate Muslims who simply believe in ‘live and let live’. We get along with each other- Sunnis and Shi’a, Muslims and Christians and Jews and Sabi’a. We intermarry, we mix and mingle, we live. We build our churches and mosques in the same areas, our children go to the same schools… it was never an issue.

(...)

“He’s only 13.” I stated.
“Is anyone only 13 anymore?” he asked.

I mulled the reality of this remark over. No, no one is 13 anymore. No one is 24 anymore… everyone is 85 and I think I might be 105.

(...)

The silence was shattered a few moments later by the sound of bullets in the distance. It was just loud enough to get your attention, but too far away to be the source of any real anxiety. I tried to determine where they were coming from…

E: How far do you think that is?
Me: I don’t know… ‘bout a kilometer?
E: Yeah, about.
Me: Not American bullets-
E: No, it’s probably from a…
Me: Klashnikov.
E (impressed): You’re getting good at this.

No- I’m getting great at it. I can tell you if it’s ‘them’ or ‘us’. I can tell you how far away it is. I can tell you if it’s a pistol or machine-gun, tank or armored vehicle, Apache or Chinook… I can determine the distance and maybe even the target. That’s my new talent. It’s something I’ve gotten so good at, I frighten myself. What’s worse is that almost everyone seems to have acquired this new talent… young and old. And it’s not something that anyone will appreciate on a resume…

I keep wondering… will an airplane ever sound the same again?

Dvije riječi koje mrzim u bosanskom jeziku kada se nađu zajedno u upitnoj rečenici su "Slaviš" i "li".

Možda sam preosjetljiva. Možda imam težak slučaj scroogeitsa. Možda. A možda mi samo nedostaje ono vrijeme (a nije to bilo ni tko davno da se sada možemo vaditi da je to samo utopija) kada su svi slavili sve i nismo bili ultra-oprezni kada je trebalo čestitati praznik. Nekako to "Slaviš li?" mi naprosto uništi svaki praznični dan.

Izvini slaviš li Božić ili Bajram ili Hannuku ili Vaskrs ili Dan mladosti? Jer mi ne prihvatamo mogućnost da ti slaviš i Božić i Bajram ovaj i Bajram onaj i Hannuku i Uskrs i Vaskrs i Dan državnost i 1. maj i 8. mart i Dan mladosti. Molim te strpaj se u jedan od ponuđenih torova, nemoj više da praviš probleme i fino mirno i dostojanstveno u tom toru slavi svoje praznike.

E u mom toru će se i jesti baklava za Bajram i bojiti uskrsna jaja i dočekivati Djeda Mraz i ići položiti cvijeće 25. maja kod Maršalke. Pa ko hoće da se pridruži bujrum!   

U srednjoj školi, u bijelom svijetu, često smo polagali ispite na sistem "multiple choice" (to ti je nešto slično online registraciji – ohoho vidi što mi se postovi nadovezuju jedan na drugi).
 
I na završnom ispitu iz istorije jedne godine mene fino dočeka pitanje:
COMMUNISM IN EASTERN EUROPE FELL (choose one):

1. in 1989 with the fall of the Berlin Wall
2. with the Revolutions of 1989
3. in 1980 with the labour turmoil in Poland
4. with the Velvet Revolution in Czechoslovakia

Eh, dragi moji zapadnjaci, kad bi sve bilo tako jednostavno, mislim ja. Džaba vam i pad berlinskog zida, i štrajkanje radnika u Poljskoj, i Havel na čelu Češke. Džaba vam i glasnost i perestroika. Džaba vam tranzicija, i nove valute, i sve vaše evropske komisije za uspostavljanje standarda u istočnoj Evropi. Niste vi još skontali fol.  

Da se mene pita, pitanje bi glasilo:
RASPAD KOMUNIZMA U ISTOČNOJ EVROPI SE DESIO (izaberi jedan odgovor):

1. kad su djeca zamijenili "Tita mi!" sa "Alaha mi!"
2. kad su gimnazijalke prestale gledati da li frajer svira Fendera jer im je važnije da li frajer vozi Audi-a
3. kad se prestalo ići komšiji na iftar/bojenje jaja za vaskrs/božićni ručak
4. kad su rok bendovi počeli svirati kapitalističkom podmladku po kockarnicama (hvala zori na inspiraciji)

Motivi za otvaranje bloga? Vjerovatno svi oni standardni: želim se priključiti 21. stoljeću, neću više da se osjećam kao uljez kada čitam tuđe blogove i moram ostaviti komentar kao anonimni „Gost 3453“, tražim ventil za male svakodnevne frustracije i velike nesvakodnevne misli. Ali imam i jedan tajni motiv. Moram vam nešto priznati. Volim proces online registracije. Imam razno razne account-e: yahoo, hotmail i gmail naravno, pa onda hi5, flickr, imdb, jos i tickle, queendom i sparknotes, da ne spominjem milion malih site-ova na kojima sam napravila account a znam da se nikada neću vratiti na njih (da, čak sam registrovana i na Daily Buddhism Newsletter).

Zašto?     

Svi govore kako je Internet čudesna stvar. Kako nam je Internet otvorio vrata (ili barem odškrinuo prozor) prema ostatku svijeta, kako je beskonačan i beskonačno kompleksan, pun beskrajnih mogućnosti i originalnih likova. A meni se nekada čini kako je u poređenju sa mojom malom sarajevskom mahalom Internet jednostavan. Meni se čini da u tramvaju vidim više originalnih likova nego u blogosferi.

Pogledajte samo proces registracije. Izmisliš nick (oslobodiš se okova vjere, plemena, nacije koji se kriju negdje u tvom pravom imenu), izabereš par opcija koje definišu tvoj novi identitet (muško ili žensko (a na nekim site-ovima može i neopredijeljeno), datum rođenja (scroll down od 1924 do 1994), time zone, dizajn bloga (jesi li slatkica u pink izdanju ili rokerka u crno sivoj varijanti?). Klik klik klik i stvoriš novi identitet. Odjednom nisi više Dženita sa Bistrika koja ne zna kako će svojima priznati da joj se momak zove Marko, već si Jenny16. Odjednom nisi više usamljeni dječak zaljubljen u kompjutere koji ne zna kako da priđe djevojci, već si HackerKing. Odjednom nisi više stanovnik male nesretne zemlje na brdovitom Balkanu gdje penzioneri kopaju kroz kontejnere, radnici štrajkaju glađu i studenti pasivno čekaju bolju budućnost. Postao si građanin globalnog sela.

I zato volim taj divno pojednostavljen proces online registracije bez redova za vizu, bez potvrda o državljanstvu i uvjerenja o nekažnjavanju. I zato vam se pridružujem u Republici Blogger.ba!