Da li su to samo bili bolji dani, ili smo to bolji bili mi?
Zar i moja generacija nije zaslužila nostalgiju – nostalgiju za nekim svojim vremenom, a ne samo prežvakane priče o nemogućim prošlostima?
Imali smo i mi svoje bolje dane, svoje dječake sa gitarama i jeftino vino, svoje ponoćne susrete kod katedrale, svoje snove „koji se teško ostvare“. Imali smo i mi svoje klupe u parkovima, svoja bježanja sa časova, svoj bagrem u proljeće. Imali smo i mi kafu u S-u, svirke u Max-u, ljenje noći ispred FIS-a. Imali smo i mi ljubljenje po haustorima, trčanje po kiši, poglede na Sarajevo, cigare u ženskom VC-u na drugom spratu zgrade gimnazije. Imali smo i mi vruće kifle iz Imareta u 3 ujutro i jutarnju kafu na čaršiji, koncerte po podrumima, derneke po stanovima, ljetovanja.
Ko kaže da smo izgubljena generacija? Ko smije da nam sudi da smo pasivni i apatični? Oni ne znaju kako smo se borili. Da – i mi smo se borili. Mi koji se ne sjećamo Tita i koji smo tek učili ćirilicu kada je počeo rat. Borili smo se za svoj komadićak neba i plakali kada smo sa 16, sa 18, sa 23 shvatili da smo sami.
